Avgusta 1914. godine, kada je Austrougarska krenula u prvi veliki napad na Srbiju, plan im je bio jasan, preći Drinu, zauzeti Šabac i probiti se ka srcu zemlje. Na putu im je stajala Druga armija pod komandom vojvode Stepe Stepanovića, čvrstog, skromnog i neustrašivog vojskovođe, čoveka koji će posle rata odbiti deo generalske penzije rečima: „Mnogo je ovo za mene. Dajte mi koliko treba da živim, a ostalo vratite državi – njoj je potrebnije.“ Takav je bio Stepa u ratu i miru, uvek častan i plemenit.
U noći između 12. i 13. avgusta, na planini Cer, srpski vojnici su u jurišima odbacili nadmoćnog neprijatelja. Odjekivale su reči slavnog Vojvode: „Napred, braćo, za veru i otadžbinu!“ i „Ni koraka nazad!“. Borbe kod Tekeriša, Tršića i Krivaje bile su krvave, ali su Srbi pokazali nadljudsku izdržljivost.
Istorija pamti i jednu scenu, dok je obilazio liniju fronta, Stepa je spazio vojnika koji je bos trčao po kamenitom tlu. Kada ga je pitao za obuću, vojnik mu je odgovorio: „Pocepale se, Vojvodo, ali ne mari, noge će izdržati dok Austrijanac ne pobegne.“ Stepa se nasmešio i rekao: „E, takva vojska ne može da izgubi.“
Do 19. avgusta, neprijatelj je bio potpuno potisnut preko Drine. Cerska bitka postala je prva saveznička pobeda u Prvom svetskom ratu, a Stepa Stepanović odlikovan Ordenom Karađorđeve zvezde i unapređen u čin vojvode. Njegove reči „Za Srbiju, do poslednjeg vojnika i poslednjeg metka“ i „Vojnik mora sve da izdrži – glad, žeđ, vrućinu, mraz i ostane vojnik“ ostale su večni amanet srpskim borcima.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Pobeda na Ceru nije bila samo vojni trijumf, već i dokaz da hrabrost, disciplina i ljubav prema otadžbini mogu pobediti i jačeg i brojnijeg neprijatelja. Danas, više od veka kasnije, ona je opomena da se sloboda nikada ne dobija na poklon i da je čuvaju samo oni koji su spremni da za nju stoje do poslednjeg daha, kao što je to učinio vojvoda Stepa sa svojim vojnicima.



















