U Berlinu se u gimnazijama otvorila rasprava koja prevazilazi pitanje nastavnih metoda – da li se standardi spuštaju da bi se “pratila realnost”, ili se odustaje od onoga što gimnazijsko obrazovanje treba da bude. Kako piše švajcarski list „Noje cirher cajtung“ (NZZ), od januara 2026. sve češće se u nastavi koriste “olakšane” verzije klasika – skraćeni i pojednostavljeni tekstovi umesto originala.
NZZ izveštava da se nastavnici u praksi oslanjaju na seriju „Ajnfah klasiš“ izdavača Kornelsen u kojoj se složena dela prepričavaju jezikom kratkih rečenica, uz ilustracije i objašnjenja. Tako se, umesto da učenici ulaze u originalni ritam i slojevitost jezika, dobijaju “lakše” varijante Geteovog „Fausta“ ili Šekspirove drame „Romeo i Julija“. Argument u školama, prema NZZ-u, jeste da su odeljenja sve heterogenija i da deo učenika ima slabije čitalačke navike, pa se traži način da im se približi klasična književnost.
Upravo tu i počinje spor, jer kritičari upozoravaju da se time menja sama svrha gimnazije. Kako prenose berlinski „Tagesšpigel“ i list „Velt“, protivnici ove prakse smatraju da gimnazijsko obrazovanje nije zamišljeno kao servis da gradivo bude “lakše”, već kao prostor gde se učenik uči disciplini čitanja, razumevanju složenog teksta i preciznom mišljenju. Po toj logici, problem nije u tome što su klasici teški, nego u tome što se odustaje od napora koji te klasike čini obrazovnim alatom.
Dnevni list „Frankfurter Rundšau“, kako se navodi u raspravi, ovu pojavu smešta u širi kontekst evropskog školstva – pritisak da se “postigne minimum za sve učenike” često gura ambiciju u stranu, pa se pragmatizam pretvara u trajno snižavanje lestvice. U tom čitanju, olakšane verzije nisu tek pomoćno sredstvo, već simptom sistema koji se sve teže usuđuje da od mladih traži više i koji bira prečicu.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Ono što se danas predstavlja kao “motivacija” i “prilagođavanje” lako postaje izgovor za odustajanje. Klasici nisu muzejski rekvizit, nego trening za jezik, misao i karakter, ako se razblažuju do neprepoznatljivosti, ne gubi se samo književnost, već i sposobnost da se svet čita u nijansama. Zapad koji sebi skraćuje Getea, Šilera i Šekspira, skraćuje i kriterijume sopstvene budućnosti. Na kraju postavlja se pitanje da li nemačko obrazovanje, sistem koji se decenijama gradio po meri Nemaca, danas ruše migranti sa bliskog istoka?
Piše: Nina Stojanović


