“Kao ogromna, majstorski salivena kupa, puna boja, zvukova i pokreta. Blješti i vri. Pola u senci, a pola na suncu. Veliki sportski stadion sa svojih pedesetak hiljada gledalaca. Satima zaboravljaš ko si, na kom delu sveta se nalaziš i šta hoćeš u njemu. Ni vreme ne postoji jer je ispunjeno samo tokom takmičenja. Ni ljudi nema jer je tako mnogo oko njega pa sačinjavaju jednu jedinstvenu živu masu slivenu u kalup stadiona i jer su svi, kao i on sam, za nekoliko sati izvučeni iz svog života i prebačeni u drugu stvarnost koja je sva od igre.” – ovako je srpski književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i doživotni počasni predsednik KK Crvena zvezda, Ivo Andrić, doživljavao fudbalsku utakmicu, a na broju 1a u Ljutice Bogdana stoji simbol te ljubavi. Stadion „Rajko Mitić“, poznat kao Marakana, mesto gde su se rađale legende, gde je odzvanjao smeh, ali i padale suze.
Sve je počelo još 1927. godine kad je na mestu današnje Marakane bio stadion FK Jugoslavija — drvene tribine uglavnom stajaći prostori, kapacitet koji je tada mogao da primi blizu 20.000 ljudi.
Tokom Drugog svetskog rata FK Jugoslavija nestaje sa fudbalske scene, a od 4. marta 1945. godine njen stadion postaje dom novoosnovane Crvene zvezde. Na tom igralištu su ispisane brojne stranice istorije, sve do 27. decembra 1959. godine kada je protiv Novog Sada odigrana oproštajna utakmica. Sa starim stadionom otišao je i deo fudbalske prošlosti.
Ubrzo je počela gradnja nove Marakane. Da bi teren bio spušten 12 metara niže, izbačeno je više od 350.000 kubika zemlje i 15.000 kubika kamena. Na tom mestu nikao je velelepni stadion sa savremenim izgledom i travom koja je za to vreme bila simbol modernog fudbala.
1. septembra 1963. godine prvi put su otvorene kapije novog stadiona. Zvezda – Rijeka 2:1 i više nije bilo nazad. Tada 55.000, potom u derbiju sa Partizanom — čak 74.000 navijača. Noć u kojoj se čula ista emocija kao u dalekom Riju, pa su navijači krstili novi stadion Marakanom — po čuvenoj „Marakani“ u Rio de Žaneiru. To ime nije samo poređenje, već dokaz obožavanja.
Najveća zabeležena poseta bila je 96.070 gledalaca na meču sa Ferencvarošem 1975. godine, iako se veruje da je broj bio i preko 110.000. Danas po UEFA standardima stadion prima 51.755 gledalaca.
Od decembra 2014. godine nosi ime „Rajko Mitić“ u čast prve Zvezdine zvezde, ali za navijače će zauvek ostati Marakana – simbol strasti, pobeda i uspomena.
Ovaj stadion je verovatno jedini na svetu kome se zna ime i prezime prvog posetioca ikada. To je bio Laza Perović zemljoradnik iz okoline Loznice. Laza je stigao na stadion u šest sati ujutru, seo na istočnu tribinu i iz torbe izvadio sir i pogaču, da doručkuje.
Zato svake godine navijači obeležavaju rođendan stadiona kao što su to učinili i sada na utakmici 8. kola Superlige Srbije. Jer nije to samo datum kada su kapije prvi put otvorene niti sećanje na golove i trofeje. To je proslava mesta koje je oblikovalo generacije, gde su se u jednom glasu stapale radost i tuga, gde su se snovi uzdizali iznad svakodnevice. Marakana je mnogo više od stadiona – ona je zajedničko srce, hram strasti i pripadnosti. Obeležiti njen rođendan znači zahvaliti joj što je čuvala sve uspomene i što i dalje svake nedelje uči nove generacije šta znači biti deo Crvene zvezde.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Marakana je više od stadiona – to je dom uspomena i emocija koje povezuju generacije. Ona nije samo mesto – ona je osećaj koji nosimo svuda sa sobom.
Piše: Jovana Guzijan



















