U zimu 1915/16. godine, tokom teškog povlačenja srpske vojske preko Albanije, na obali kod Drača došlo je do susreta regenta Aleksandra Karađorđevića i crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Taj trenutak ostao je zabeležen kao dramatičan susret dva vladara u času kada se lomila sudbina naroda.
Italijanski kapetan obavestio je da ima naredbu da brod sa ukrcanima odvede u Italiju. Regent Aleksandar je na to odgovorio da ne pristaje na takvu evakuaciju i mirno izjavio: „U tom slučaju, ja napuštam brod.“ Potom je sišao i krenuo peške sa saborcima. Put od Lješa do Drača bio je paklen močvarno zemljište, blato do pojasa, iscrpljenost i glad. Aleksandar je u to vreme bio i teško bolestan i operisan je u Skadru, njegovi najbliži saradnici govorili su da je izgledao kao „vaskrsli mrtvac“. Panta Draškić i Milan Nedić pomagali su mu da hoda, izvlačili ga iz močvara i vodili do Drača. Regent Aleksandar je podelio sudbinu svoje vojske.
Kralj Nikola postupio je drugačije. Kada je čuo odluku Italijana, zatražio je da mu donesu parče crnogorske zemlje. Klekao je, poljubio zemlju i obratio se vojnicima rečima: „Ne dajte me, moji sokolovi!“ Taj prizor ostao je u pamćenju kao emotivan i simboličan oproštaj. Ipak, kralj Nikola se potom ukrcao na brod i otplovio ka Italiji, gde je nastavio život u egzilu.
Regent Aleksandar stigao je do Drača i ostao tamo sve do poslednjih dana evakuacije. Tek kada je poslednji srpski vojnik napustio obalu i sam je krenuo put Krfa, potvrđujući da sudbina prestolonaslednika ne može biti odvojena od sudbine naroda.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Istorija je kralju Aleksandru nametnula mnoge grehove, ali da li se ogrešio i o sopstvenog dedu, kralja Nikolu – kako pojedini tvrde? Možda baš ova anegdota sa obale Jadrana rasvetljava misteriju.



















