Ispečena pogača i hleb pečeni u crepulji vekovima su zauzimali posebno mesto u srpskom domu. Pripremani na otvorenom ognjištu, u plitkoj posudi od pečene zemlje, nisu bili samo svakodnevna hrana, već su u pojedinim krajevima imali i obredni značaj.
Crepulja je jedan od najstarijih oblika kuhinjske keramike. Najčešće je okrugla, prečnika do pola metra, a izrađivana je ručno od posebno pripremljene gline. U pojedinim krajevima glini su dodavani kalcit i drugi prirodni materijali kako bi posuda izdržala visoku temperaturu i dugo trajala.
Nekada gotovo da nije bilo srpske seoske kuće bez ognjišta i crepulje. U njoj se pekao hleb za porodicu, ali i pogača namenjena posebnim prilikama. Nosila se na babine, svadbe i prilikom odlaska u goste, kao znak poštovanja, blagostanja i dobrih namera domaćina.
Pečenje je zahtevalo iskustvo. Crepulja se najpre zagrevala na vatri, zatim čistila i u nju se stavljalo umešeno testo. Pogača se prekrivala sitnim žarom i pepelom, odnosno „požarivala“, kako bi se ravnomerno ispekla. Sa površine su se potom uklanjali zagoreli mehuri, a ostajala je rumena kora i meka, mirisna sredina.
Stari su govorili da je dobra pogača ona koja može da se savije oko ruke, a da se ne prelomi. Danas se hleb na ovaj način priprema još samo u pojedinim domaćinstvima, etno-restoranima i tokom manifestacija posvećenih narodnoj tradiciji. Ipak, crepulja ostaje više od stare posude – ona čuva znanje domaćica, toplinu ognjišta i uspomenu na vreme kada se hleb poštovao kao svetinja.
Piše: Stefan Stojanović
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta srpskiugao.rs bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.


