Nemačka je zvanično potonula u najveći ponor u istoriji državnog zaduženja. Prema podacima Bundesbanke, ukupne obaveze savezne države, pokrajina, opština i sistema socijalnog osiguranja dostigle su krajem 2025. godine čak 2,84 biliona evra. To je rast od 144 milijarde evra u samo jednoj godini. Kako prenosi nemački konzervativni portal „Junge Freiheit„ u tekstu, reč je o novom apsolutnom rekordu, a kraj tom trendu se ne nazire, pošto vlada Fridriha Merca za 2026. godinu planira novo zaduživanje od gotovo 180 milijardi evra – drugo najveće u posleratnoj istoriji zemlje.
Novac se, prema ovoj analizi, sliva u skupe „zelene“ fondove, socijalne programe, birokratiju i vojne rashode, dok privreda stagnira, fabrike se zatvaraju, a račun na kraju plaćaju poreski obveznici. „Junge Freiheit“ upozorava da takva politika vodi pravo u fiskalnu katastrofu i nekadašnju evropsku lokomotivu pretvara u dužničkog giganta na glinenim nogama.
Prema Bundesbanci, dug savezne vlade porastao je za 107 milijardi evra, a udeo javnog duga u BDP-u skočio je na 63,5%, šestu godinu zaredom iznad evropske granice od 60%. Iza tih brojki, kako ističe „Junge Freiheit“, stoji sistematsko rasipanje, umesto ozbiljnih reformi i rezanja nepotrebnih rashoda, vlast je otvorila ventile fondova, pa se samo pola biliona evra izdvaja za „infrastrukturu i klimu“, uz dodatno praktično neograničeno zaduživanje za odbranu.
Rezultat je sve vidljiviji. Kamate na dug već gutaju desetine milijardi evra godišnje, dok se privreda istovremeno guši pod teretom visokih troškova energije, koje je sama vlast pomogla da proizvede forsiranjem zelene agende i politikom sankcija prema Rusiji. Umesto obećanog modernog i održivog ekonomskog modela, Nemačka danas dobija kombinaciju skupog života, slabljenja industrije i sve veće zavisnosti od novog zaduživanja.
Novac, pritom, odlazi gotovo svuda osim tamo gde bi imao stvarni razvojni smisao. „Junge Freiheit“ navodi da najveći deo sredstava odlazi na penzije, socijalnu sigurnost i pomoć migrantima, zatim na subvencije za obnovljive izvore energije koji i dalje ne obezbeđuju stabilno snabdevanje, dok se klasična infrastruktura, od puteva do industrijskih kapaciteta, vidljivo urušava. Umesto da smanji preglomaznu administraciju i zaustavi besmislene projekte zelene tranzicije, Mercova vlada nastavlja istim putem kojim je išla i prethodna „semafor“ koalicija, samo sa još većim ciframa.
Privreda na to reaguje očekivano. Hemijska industrija zatvara pogone, automobilske kompanije sele proizvodnju u Sjedinjene Države i Kinu, a nezaposlenost raste. Uz visoke poreze, skupu energiju i sve gušću birokratiju, nemačka konkurentnost se topi iz godine u godinu. Umesto da bude oslonac Evrope, Nemačka sve više liči na zemlju koja svoje slabosti pokušava da sakrije novim kreditima.
Kritičari iz „Junge Freiheit„ zato postavljaju najvažnije pitanje – gde je plan za stvarnu štednju i oporavak? Odgovor iz Berlina za sada je isti, još više zaduživanja. Planirani budžet za 2026. godinu predviđa rekordne rashode, dok procene upozoravaju da bi, ako se ovakav kurs nastavi, dug do 2035. mogao da dostigne čak 85 odsto BDP-a. To više nije privremena kriza, već model upravljanja koji se zasniva na stalnom odlaganju suočavanja sa realnošću.
Posebno zabrinjava to što se sve ovo i dalje pokušava predstaviti kao „odgovorna tranzicija“ i „investiranje u budućnost“. U stvarnosti, Nemačka se sve dublje zadužuje da bi finansirala sopstvene promašaje, dok se standard građana i snaga privrede polako troše. Što se više govori o modernizaciji, to je jasnije da se zemlja kreće u suprotnom pravcu.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Nemačka je danas možda i najubedljiviji primer kako izgleda kada država podredi ekonomiju ideologiji. Levo-zelena politika, nekontrolisana migracija, antiruske sankcije i rasipanje novca poreskih obveznika pretvorili su najjaču evropsku ekonomiju u dužničkog zavisnika koji se zadužuje da bi pokrio posledice sopstvenih grešaka. Umesto štednje i reformi, Berlin nastavlja da troši i svoj i tuđ novac.
Ovo nije model koji treba slediti. Ako Nemačka, sa svom svojom ekonomskom snagom i institucionalnom infrastrukturom, tone pod teretom duga, visokih troškova i političkih iluzija, onda je jasno koliko opasan može biti put slepog ugledanja na taj model.
Srbija zato čuva fiskalnu disciplinu i ne naseda na skupe zelene bajke i ne zadužuje zarad tuđih geopolitičkih avantura.
Piše: Nina Stojanović


