Pre 81 godinu, 22. aprila 1945. godine započeo je proboj iz koncentracionog logora Jasenovac, očajnički pokušaj zatočenika da se spasu iz sistema smrti koji je u istoriji ostao upamćen kao jedan od najbrutalnijih u Evropi. U trenutku kada je postalo jasno da ih čeka likvidacija, oko 600 logoraša odlučilo je da krene u juriš na slobodu, iako su šanse za preživljavanje bile gotovo nikakve.
Jasenovac nije bio samo logor, već čitav kompleks čija je svrha bila sistematsko uništenje ljudi. U proleće 1945. godine, kako se front približavao, ustaške vlasti započele su uništavanje tragova zločina, spaljivane su barake, dokumentacija, a zatočenici ubijani kako ne bi ostalo svedoka. U takvim okolnostima, logoraši iz Ciglane, predvođeni Antom Bakotićem, odlučuju da krenu u proboj.
Od oko 600 koliko je učestvovalo, preživelo je najviše 117. Ostali su stradali pod vatrom straže, u pokušaju prelaska Save ili u poteri koja je usledila. Istog dana, sličan pokušaj bekstva izveden je i u delu logora Kožara, gde je od 147 preživelo svega 11 zatočenika. Oni koji nisu imali snage za proboj, njih oko 470 – ubijeni su bez izuzetka.
Ovaj logor smrti, osnovan 1941. godine u okviru NDH, funkcionisao je 1.337 dana. Za razliku od nacističkih logora, gde su ubistva često vršena industrijski, u Jasenovcu su zločini vršeni neposredno – oružjem, hladnim oružjem i nepojmljivim oblicima nasilja. Među žrtvama su bili Srbi, Jevreji, Romi, ali i svi oni koji se nisu uklapali u ideologiju režima.
Broj žrtava do danas ostaje predmet sporova od više stotina hiljada do miliona. Ipak, suština tragedije ne leži samo u brojkama, već u sistematskoj nameri uništenja jednog naroda.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Proboj iz Jasenovca nije bio samo čin očaja, već i poslednji izraz dostojanstva ljudi suočenih sa sigurnom smrću. Danas, kada se istorija često relativizuje, ovakvi događaji opominju da zločin ne zastareva i da istina, ma koliko bila teška, mora ostati zapamćena.
Piše: Stefan Stojanović


