Nad Srbijom je u jesen 1941. ležao muk koji se ne može opisati rečima. Nije to bila samo tišina straha, već tišina u kojoj su prestala da kucaju srca hiljada nedužnih – đaka, učitelja, radnika, očeva i sinova. U toj tišini, negde u maglovitim šumama Kragujevca, zatreperila je poslednja rečenica ispisana drhtavom rukom deteta: „Nemojte nas zaboraviti.“
Oktobar je tada bio krvav. Nacistička kaznena ekspedicija sprovela je odmazdu kakvu istorija teško pamti, lišeno je života gotovo tri hiljade Srba, među njima i tri stotine dečaka i njihovih nastavnika. Odvedeni su iz učionica, iz svojih klupa, gde su do juče učili stihove, sanjali o budućnosti i verovali u život. Tog dana knjige su ostale otvorene, a pero je palo iz ruke.
Zlo je pokušalo da ubije narod kroz njegovu decu. U topovskim šupama sabijeni su ljudi koji nisu znali zašto su tu, koji su još verovali da se iz tog kruga smrti može izaći živ. Nisu znali da će njihova imena postati simbol stradanja, da će Šumarice postati večna opomena.
Danas 21. oktobra, Srbija se klanja tim senkama, obeležavajući Dan sećanja na srpske žrtve u Drugom svetskom ratu. Svaka sveća koja gori u Šumaricama nije samo znak tuge, već i svedočanstvo postojanja. Jer narod koji pamti, taj narod ne može biti poražen.
Pogled portala Srpski Ugaoa
U muzejima se čuvaju njihove đačke knjižice, kape i razglednice, a u pesmi Desanke Maksimović živi njihov glas. I dok se svake godine na „Velikom školskom času“ čuje odjek stihova, tišina Šumarica progovara jače od svake reči. Sećanje nije prošlost. To je zavet. Da se nikada više ne ponovi zlo koje je gasilo osmehe dece, da se nikada ne zaboravi krvava bajka koja je iznedrila večnu opomenu, da sloboda ima cenu, ali da zaborav nikada ne sme da bude deo te cene.
Piše: Stefan Bogdanović



















