Postoje utakmice koje se pamte po rezultatu, i one koje se pamte po osećaju. Zvezdina pobeda nad Žalgirisom (88:79) bila je i jedno i drugo. Hiljade glasova, hiljade dlanova, jedan ritam.
Sve je odzvanjalo u istom tonu: vera, emocija i ona poznata zvezdaška upornost koja ne posustaje.
I kada je Saša Obradović zakoračio na teren, dvoranom je prošao talas koji se ne meri decibelima, već emocijom.To nije bio samo debi, već trenutak u kojem se publika i tim pogledaju i prepoznaju – tu smo ponovo, zajedno.
Od samog starta – čvrsto, odlučno, bez popuštanja. Zvezda je igrala kao tim koji zna šta hoće i kako do toga da dođe. Nakon što je pre nekoliko dana savladala aktuelnog prvaka Evrope – Fenerbahče, sada je srušila i Žalgiris, jedini neporaženi tim u novoj sezoni Evrolige.
To nije bio samo trijumf nad rivalom, već potvrda da se crveno-beli vraćaju onome po čemu su prepoznatljivi — borbenosti, karakteru i veri u svoj kvalitet.
Čak i kada je Žalgiris zapretio, odgovor je stigao u sekundi – energijom, srcem, i podrškom sa tribina koja je ponovo bila najglasniji saveznik.
Kada se sve završilo, aplauz nije bio samo za pobedu. Bio je za ono što je Zvezda ponovo pokazala — da ume da se vrati, da ne zna za predaju i da joj je srce najveća snaga.
Posle prvaka Evrope i neporaženog lidera, Beograd je ponovo slavio — onako kako samo on ume.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Zvezda je ovih dana pokazala da se snaga ne meri imenima rivala, već onim što nosiš u sebi.
Posle Fenerbahčea i Žalgirisa, Beograd je ponovo osetio ono zbog čega voli košarku — borbu, emociju i veru. Kada se publika i tim spoje u isti dah, rezultat je samo posledica.
Upravo to je najveća pobeda Crvene zvezde.
Piše: Jovana Guzijan



















