Kada su se mnogi odrekli i pobegli, žene mironosice ostale su verne do kraja i upravo su one prve postale svedoci najveće tajne hrišćanstva, Hristovog Vaskrsenja. Njihova tiha, ali nepokolebljiva ljubav pokazala je da vera ne počiva u rečima, već u delu i istrajnosti, čak i onda kada izgleda da je sve izgubljeno.
Nedelja Mironosica posvećena je ženama koje su, uprkos strahu i beznađu, došle na Hristov grob da izvrše poslednju dužnost da pomažu Njegovo telo mirom. Sa njima se pominju i Josif iz Arimateje i Nikodim, tajni učenici koji su se usudili da zatraže Hristovo telo i dostojno Ga sahrane. Dok su se apostoli razbežali, oni koji su u tišini voleli ostali su uz svog Učitelja do samog kraja.
U toj tišini i jednostavnosti krije se suština njihove veličine. One nisu razumele tajnu Vaskrsenja, niti su očekivale čudo – za njih je Hristova smrt bila kraj svega. Ipak, vođene čistom ljubavlju, nisu Ga napustile. Stajale su pod Krstom, plakale kraj groba i došle u zoru da učine ono što ljubav nalaže. Upravo zato njima se prvima javlja Vaskrsli Hristos, darujući im pozdrav koji će zauvek odjekivati kroz vekove: „Radujte se“.
Priča o ženama mironosicama nije samo sećanje na jedan događaj, već trajna opomena svakom vremenu. Ona nas podseća da vera nije u velikim rečima ni u spoljašnjoj snazi, već u istrajnosti, u vernosti i u sposobnosti da se ostane uz istinu čak i kada sve drugo nestane. Njihova ljubav postaje mera ljudske vernosti i sud svakom strahu i kolebanju.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Kroz istoriju, njihova tiha svetlost nije prestala da obasjava svet. U svetu punom buke, ideologija i prolaznih istina, ostaje primer jednostavne, ali nepobedive ljubavi koja ne traži nagradu. Jer upravo takva ljubav – skromna, ali postojana i ima snagu da pobedi smrt i preobrazi tamu u svetlost.
Piše: Stefan Stojanović


