Razvoj i uzgajanje golubova na našim prostorima vezan je za vojsku, ratne prilike i potrebu za sigurnom komunikacijom. Još u antičko doba koristili su ih Rimljani, kasnije i Turci i Austrougari, dok se krajem 19. i početkom 20. veka njihova uloga jasno vidi i u srpskim vojnim strukturama, kao pouzdano sredstvo prenosa poruka.
Oko 1900. godine u zemunskoj luci zaplenjene su dve korpe golubova pismonoša sa stranog broda. Upravo od tih ptica formirana je prva četa golubova pismonoša u kasarni „Crveni krst” u Nišu.
Između dva svetska rata formirane su i specijalizovane vojne jedinice sa sedištem u Petrovaradinu, uz angažovanje stručnjaka iz Nemačke. Golubovi su nabavljani u Belgiji, dok je oprema stizala iz nemačkih firmi.
Tokom okupacije u Drugom svetskom ratu, u mestima poput Maribora, Sombora, Martonoša i Sente delovali su ozbiljni i organizovani odgajivači golubova pismonoša, koji su omogućavali brži prenos poruka i pouzdaniju razmenu informacija u ratnim uslovima.
Prva ozbiljna smotra golubova pismonoša održana je u Senti 1951. godine, kao specijalizovana izložba. Taj događaj okupio je ljude koji će kasnije postaviti temelje organizovanog uzgoja i sportskog nadmetanja. Već 1952. godine pokrenuta je inicijativa za osnivanje saveza odgajivača. U tom periodu osnovani su brojni klubovi, uvedeni prvi prstenovi i vlasničke kartice, čime je postavljen čvrst sistem koji je omogućio dalji razvoj ovog specifičnog i zahtevnog sporta.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Iskustva iz velikih ratova potvrdila su pouzdanost golubova pismonoša. Tokom Prvog svetskog rata korišćeno oko 200.000 ptica, sa uspešnošću prenosa poruka većom od 95%. Danas, iako u Srbiji deluje oko 20 udruženja i postoji približno 20.000 registrovanih odgajivača, interesovanje mladih opada. Golubarstvo tako opstaje zahvaljujući posvećenosti pojedinaca, između snažnog istorijskog nasleđa i neizvesnog kontinuiteta.
Piše: Stefan Bogdanović


