Kažu ljudi kafana u Srbiji nije samo mesto gde se jede i pije, ona je mnogo više. Kafana je univerzitet života, improvizovani parlament, a često i ispovedaonica. Tu se za pola litre rakije i dve porcije pasulja rešava sve – od ljubavi do politike. Ako se rešenje ne nađe u kafani, teško da će se pronaći na nekom drugom mestu.
Na turskom jeziku „kafana“ znači kuća gde se pije kafa. U Srbiju je stigla za vreme Osmanske okupacije u 16. veku, a mi smo od tog napitka napravili instituciju. Beograd je još 1522. godine postao prvi evropski grad sa kafanom. Tada je na stolu bila samo crna kafa, ali se uvek dolazilo iz istog razloga – da se ispriča, da se dogovori, da se podeli muka i radost.
Procvat kafana došao je u 19. veku za vreme kneza Miloša. Čak su i zakoni određivali kako kafana treba da izgleda. Danas zakoni često lutaju, ali kafana i dalje stoji, čvrsta kao narodna pesma. Ona zna da zakrpi svaku rupu u duši – jednom zdravicom, jednom pesmom i jednim „ajde, ne brini, proći će i to“.
Najpoznatija među njima je beogradska kafana „Znak pitanja“, otvorena 1823. godine. Naziv je ostao iz inata i traje i danas – kao simbol naše tvrdoglavosti, ali i snage da ono što je narodno nadživi vekove.
Kafana je i vremeplov. U njoj gusle i tambura još uvek imaju mesto, peva se što se pevalo i pre sto godina, a i nove pesme dobijaju dušu tek kad se otpevaju među zidovima zadimljene kafane. Rasprave o politici i fudbalu traju do jutra, i sve se završi uz pesmu, zdravicu i jedno srdačno „živeli“.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Srpska kafana je ogledalo naroda. Ona čuva običaje, gaji pesmu i uči nas gostoprimstvu. U njoj se tuga pretače u melodiju, a radost u stih. Tamo gde reči zapnu, pesma progovori. Tamo gde život zaboli, čaša rakije izleči.
Možda kafana nikada neće ući u Evropsku uniju, ali u njoj je već odavno stvorena unija – narodna, boemska, srpska. I zato kafana opstaje – jer u njoj se rađa i tuga i radost, a pesma uvek pobedi.
Piše: Jasmina Banović

