Petar II Karađorđević, rođen 6. septembra 1923. godine, postao je simbol nade i tragedije države koja je nestala u vihoru rata i političkih lomova.
Sin kralja Aleksandra i kraljice Marije, Petar II Karađorđević rođen je 6. septembra 1923. godine u Beogradu. Još na krštenju, kumovi su mu bili britanski monasi, što je nagovestilo da će sudbina mladića biti neraskidivo vezana za velike sile Evrope. U detinjstvu ga je zadesila velika tragedija, u Marselju 1934. godine izvršen je atentat na njegovog oca. Tako je, sa samo jedanaest godina, Petar postao nominalni kralj Jugoslavije, dok je stvarnu vlast vršilo namesništvo predvođeno knezom Pavlom.
Državni udar 27. marta 1941. godine prekinuo je Pavlovu upravu i Petar je proglašen punoletnim vladarom sa svega osamnaest godina. Samo dvanaest dana kasnije, sile Osovine okupirale su Jugoslaviju. Mladi kralj bio je prinuđen da napusti domovinu i ode u izgnanstvo, najpre u Grčku, a zatim u London.
U Britaniji, Petar II Karađorđević postao je lice otpora, kralj bez prestola, mladić koji je na svojim plećima nosio teret raspadnute zemlje. Iako je želeo da se vrati i povede narod ka slobodi, rat i kasnije političke promene učinile su njegov povratak nemogućim. Nakon završetka Drugog svetskog rata, u Jugoslaviji je uspostavljena republika pod vođstvom Josipa Broza Tita, a monarhija ukinuta.
Petar II ostatak života proveo je u egzilu, najviše u Sjedinjenim Američkim Državama. Umro je 3. novembra 1970. godine u Denveru, u 47. godini života, kao prvi evropski monarh sahranjen u američkoj zemlji. Tek 2013. godine, njegovi posmrtni ostaci preneti su u Srbiju i sahranjeni na Oplencu, u zadužbini njegovog pradede vožda Karađorđa. Tako se makar posthumno, poslednji kralj Jugoslavije vratio u svoju otadžbinu.
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Petar II suočio se sa zadatkom koji bi i najzrelijeg čoveka slomio, i to treba biti pouka današnjim mladima: snaga nije samo u protestu, već i u odgovornosti za budućnost koju žele da oblikuju.
Piše: Ivana Jokić


