Prisustvo Poljaka u Srbiji nikada nije bilo brojno, ali su kroz dva veka ostavili trag u istoriji i kulturi. Od poljskih ratnika u Prvom srpskom ustanku, preko političkih emigranata posle Januarskog ustanka, do rudara u Banatu i supruga ratnih godina – Poljaci su se uklapali u srpsko društvo kao vojnici, lekari, inženjeri i građani. Danas ih je oko 800, uglavnom u Beogradu i Ostojićevu, a njihova priča je tihi primer slovenske povezanosti.
Poljski oficiri borili su se rame uz rame sa Srbima u Prvom srpskom ustanku (1804–1813), deleći vojno znanje i zajedničku borbu protiv imperijalizma. Posle neuspešnih poljskih ustanaka, posebno Januarskog (1863–1864), Srbija je postala utočište za političke emigrante. Mnogi su bili lekari i inženjeri koji su pomogli u osnivanju prvih srpskih medicinskih institucija u vreme kada je stručnog kadra bilo malo.
U drugoj polovini 19. veka stigle su ekonomske migracije. Poljski rudari iz Šlezije i oblasti Visle naselili su se u Ostojićevu, formirajući ruralnu zajednicu koja je generacijama čuvala poljsku i poljsko-slovačku pograničnu kulturu. Prema popisu iz 2011. godine, 741 stanovnik izjasnilo se kao Poljak, to je najveće poljsko mesto u Srbiji.
Između dva svetska rata saradnja se intenzivirala kroz Ligu Jugoslavija–Poljska u Beogradu, koja je podržavala kulturnu razmenu i pomagala poljske izbeglice. Posle 1945. godine mnoge poljakinje su se naselile u Srbiji udajom za Jugoslovene koje su upoznale tokom prinudnog rada ili zatvoreništva u Nemačkoj. One su okosnica današnje dijaspore.
Devedesetih godina deo zajednice otišao je u Poljsku ili Zapadnu Evropu. Danas Poljaci žive uglavnom u Beogradu i Ostojićevu, a ima ih i u Novom Sadu, Nišu, Subotici, Kraljevu, Požarevcu i Vrnjačkoj Banji. Njihova istorija nije priča o masovnoj migraciji, već o tihom kontinuitetu – vojnici, lekari, rudari, supružnici i građani – previđeni, ali trajni.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Poljaci u Srbiji pokazuju da slovenska bliskost nije samo geografska – ona je živa, kroz vekove i sudbine. Mala zajednica, ali duboko ukorenjena, podseća nas da prava veza među narodima ne meri se brojem, već tragom koji ostavlja u srcima i istoriji. U vremenu kada se granice često grade, ova priča nas uči da bratstvo ne poznaje granice.
Piše: Stefan Stojanović


