Milutin Bojić, jedan od najsnažnijih glasova srpske poezije 20. veka rođen je u maju 1892. godine u Beogradu. Mladi pesnik koji je svojom rečju opevao najdublju patnju i najveći ponos svog naroda, ostavivši za sobom stihove koji i danas bude sećanje na herojstvo i žrtvu.
Odrastao je u Beogradu, u zanatlijskoj porodici, a još kao gimnazijalac pokazivao je izuzetan dar za književnost. Studirao je na Filozofskom fakultetu, bavio se pozorišnom kritikom, i vrlo rano počeo je da objavljuje pesme i drame. Njegov talenat brzo je prepoznat u tadašnjim književnim krugovima.
Najveće delo ostavio je u poemi „Plava grobnica“ – potresnom spomeniku srpskim vojnicima stradalim na Krfu i Solunskom frontu tokom prvog svetskog rata. Pored nje, značajne su i zbirke „Pesme bola i ponosa“, kao i drame „Uroševa ženidba“, „Kain“ i „Kraljeva jeseni“.
Učestvovao je u Balkanskim ratovima, a potom i u Prvom svetskom ratu. Kao vojnik prošao je albansku golgotu, a u Solunu je između borbe i bolesti, radio kao urednik vojničkih novina i nastavio da piše. Sa svega 25 godina, u novembru 1917. podlegao je teškoj bolesti i sahranjen je na Zejtinliku, među hiljadama drugih srpskih junaka.
Bojićeva poezija spaja romantizam sa modernim izrazom, duboku ljubav prema otadžbini i snažan osećaj za tragediju svog vremena. U najmračnijim danima srpske istorije, njegovi stihovi davali su glas onima koji su stradali.
Zato maj mesec u kom je rođen ostaje podsetnik da prava poezija ne beži od bola, već ga pretvara u reči koje nadživljavaju vekove. Milutin Bojić je to učinio na najpotresniji način – njegovi stihovi i dalje žive u svakom ko oseća srpsku sudbinu.
Piše: Stefan Bogdanović


