U beogradskom dvorištu, daleke 1892. godine, rodila se jedna duša predodređena za veliku žrtvu. Milutin Bojić – pesnik kome su ratovi dali pero, a sudbina samo dvadeset pet godina. Ipak, u tom kratkom plamenu uspeo je da opeva čitavu srpsku sudbinu: od kosovskih oslobođenja do grobova na Krfu.
Rođen u Beogradu na današnji dan 19. maja, Bojić je još kao đak Druge beogradskе gimnazije počeo da piše poeziju i objavljuje književne kritike pod pseudonimom. Njegov pravi književni uspon dogodio se tokom Balkanskih ratova 1912–1913. godine. Kao ratni reporter pratio je srpsku vojsku kroz tek oslobođene predele Kosmeta i Vardara. Tada nastaju njegove prve patriotske pesme i istorijska drama Kraljeva jesen, koja je dobila visoke pohvale kritike.
Izbijanje Prvog svetskog rata prekinulo je njegove studije na Filozofskom fakultetu i odložilo veridbu sa voljenom Radmilom Todorović. Posle velike austro-ugarsko-bugarsko-nemačke invazije 1915. godine, Bojić sa mlađim bratom Radivojem kreće u golgotu albanskog povlačenja. Kroz sneg, glad i smrt, marširajući preko Kuršumlije, Prištine, Prizrena, Peći, Andrijevice i dalje ka Draču i Valoni, beležeći potresne slike stradanja:
„Idemo… biće šta je kome suđeno. Nikada možda fatalizam nije imao svoju punu vladu kao sada.“
Opisuje žene u poderanim cipelama koje nose decu kroz smetove i zaleđene figure koje stenjući vuku umorna tela. U tim teškim danima rađa se ciklus Pesme bola i ponosa.
Na grčkom ostrvu Krf, gde su hiljade srpskih vojnika umirale od tifusa i iscrpljenosti, Bojić je svedočio kako se mrtvi spuštaju u more jer nije bilo mesta za grobove na kopnu. Taj prizor nadahnuo ga je da stvori svoje remek-delo – Plavu grobnicu:
„Stojte, galije carske! Spuštajte krme moćne,
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.“
U Solunu, već teško bolestan od tuberkuloze, nastavio je da piše do poslednjih dana života. Umro je 8. novembra 1917. u svega 25. godini, a njegovo stvaralaštvo, duboko ukorenjeno u srpskoj srednjovekovnoj tradiciji, romantizmu i ličnom proživljenom ratnom bolu, ostalo je večni spomenik junaštvu, patnji i ponosu jednog naroda koji je kroz vatre rata pronašao snagu za pesmu.
Piše: Stefan Bogdanović
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta srpskiugao.rs bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.


