Krvna osveta kod Albanaca je preživela od plemenskog uređenja, preko feudalizma, Titovog i Enver Hodžinog komunizma, sve do današnjeg doba liberalnog zapadnjačkog kapitalizma.
Za Albance na Balkanu i dalje je „vrhovni zakon“ Kanon Leke Dukađinija iz 15. veka, u kome stoji da „ukoliko jedan čovek ubije drugoga, muški član porodice mora uzvratiti istom merom“ i on je iznad svih ostalih zakona.
Najbizarniji slučaj krvne osvete u Srbiji u novije doba je onaj iz 1994. godine, koji se dogodio u selu Romaj, na planini Paštrik, kod Prizrena.
Tada je starica Riva Demaj, koja je u momentu ubistva imala 95 godina, hicima iz pištolja ubila šesnaestogodišnjeg Nasera Demaja, njenog deveričića i brata ubice njenog sina. Nekoliko meseci pre toga, Naserov brat je ubio staričinog sina, a svog brata od strica Halila Demaja, tako što ga je zverski pretukao motkom.
„Učitelj Halil Demaj je godinama pre nego što je ubijen bio maltretiran od meštana svog sela i rođaka samo zato što je prihvatao da kao prosvetni radnik radi po nastavnom programu Republike Srbije i što se javno izjašnjavao da je njegova država Srbija i SR Jugoslavija, a ne ‘nezavisno Kosovo’. Bio je jedini u tom kraju koji se tako izjašnjavao. Halila su i ranije napadali kada je na seoskoj stanici čekao autobus za Prizren. Svi su se sklanjali od njega kao da ima kugu, a sve je kulminiralo kada ga je u dvorištu porodične kuće brat od strica na smrt pretukao motkom“, ispričao nam je tada jedan od policijskih inspektora iz Prizrena.
Ubica je odmah pobegao svega nekoliko kilometara preko granice sa Albanijom. Međutim, teror nad majkom ubijenog učitelja Halila nije prestajao, a u tome je prednjačio šesnaestogodišnji Naser, koji ju je tukao, uništavao joj povrće i baštu, krao veš sa štrika i činio mnogo toga što joj je zagorčavalo život.
„Jednog dana baka Riva više nije mogla da trpi teror. Posle još jednog udarca u lice koji je dobila, otišla je do kuće, uzela pištolj pokojnog sina, a zatim se vratila i ispalila par hitaca u nasilnika. Izvršila je krvnu osvetu, jer nije imao ko drugi od muških glava, pošto su njeni unuci bili mali, i spasila se od terora deverovog sina“, kaže naš sagovornik.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Odmah posle ubistva, Riva Demaj je obukla svoje odelo spremljeno za svečane prilike, pištolj kojim je izvršila ubistvo umotala u maramu, a zatim sela na autobus i otišla za Prizren, gde se sama prijavila u policijsku stanicu i donela pištolj kojim je izvršeno ubistvo.
„Osuđena je na kaznu od osam godina zatvora, odslužila je četiri u ženskom zatvoru u Lipljanu, a zatim je pomilovana zbog godina života i dobrog ponašanja. Bila je verovatno najstariji osuđenik ne samo kod nas, već i u
svetu. Posle 1999. preminula je u raseljeništvu u centralnoj Srbiji“, kaže naš sagovornik.
Piše: Siniša Kostić


