U prepunoj sali Muzeja PTT-a u Beogradu odjekivala je pesma „Kreće se lađa francuska“, dok je publika sa suzama u očima gledala stare fotografije. Tog trenutka prof. dr Milan Radovanović predstavio je svoje najnovije delo „Srpske izbeglice na Korzici (1915–1919)“, novo izdanje iz čuvene edicije „Nemi svedoci“, u izdanju HERAedu.
Za razliku od prethodnih knjiga ovog neumornog istraživača, posvećenih ratu, vojsci i poštanskoj istoriji, ova je drugačija: topla, emotivna i duboko ljudska. Umesto topova i juriša, Radovanović donosi priču o humanosti u najmračnijim danima Velikog rata.
Kroz pisma, dopisnice sa francuskim i srpskim pečatima, stare fotografije i retke novinske isečke, autor oživljava sudbine hiljada srpskih žena, dece i staraca koji su posle albanske golgote našli spas na prelepom francuskom ostrvu.
„Nemi svedoci progovaraju rečito samo u rukama pažljivog istraživača“, kaže autor, penzionisani profesor Mašinskog fakulteta, strastveni filatelista i poznavalac srpske istorije. On nije profesionalni istoričar, ali njegova ljubav prema arhivskoj građi daje izuzetne rezultate.
Pisma koja su putovala mesecima, cenzurisana i sa zakašnjenjima, postaju živi glasovi majki koje pišu o deci u francuskim školama, o bolnici škotskih žena u Ajačiju, o toplom dočeku Korzikanaca i solidarnosti koja je spajala narode.
Uz autora na promociji su govorile dr Marta Stojić Mitrović sa Etnografskog instituta SANU i izdavač Zorica Stablović Bulajić, naglašavajući da ova knjiga pokazuje kako čovek može da bude prijatelj drugom čoveku i u najtežim okolnostima. Radovanovićeva edicija „Nemi svedoci“ već je postala prepoznatljiva, ali ova knjiga zauzima posebno mesto u njegovom radu.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Profesor Radovanović još jednom dokazuje da se velika istorija piše malim stvarima: markama, pismima i fotografijama. Njegova nova knjiga nije samo naučno delo, već spomenik srpskoj izdržljivosti i francuskoj humanosti, knjiga koju vredi pročitati. Dokle god postoje ovakvi istraživači, naša prošlost neće biti zaboravljena.
Piše: Nina Stojanović


