Bojan Pavlović imao je samo petnaest godina kada ga je otac u nemirnom proleću 1992. godine odveo u Italiju, napuštajući Smederevo, svoj rodni grad, dvorište, drugove i obale Dunava. Za dečaka tog uzrasta najteže je bilo odvajanje, ne toliko od zemlje koliko od topline koju je ostavljao iza sebe.
U Italiji su on i njegova porodica dugo bili stranci, prvo posmatrani sa nepoverenjem, a tek kasnije prihvaćeni. Menjali su mesta boravka, tražeći svoje parče sigurnosti. Bojan je uz mnogo truda naučio jezik, stekao poznanstva, ali pravo društvo nikada nije imao, uvek je nosio u sebi osećaj prolaznosti i čežnje za domom.
Sudbina mu je 1999. godine zadala najstrašniji udarac. Njegova majka, stub porodice, poginula je u stravičnom udesu kod Budimpešte, kada je voz naleteo na automobil u kojem je bila. Tog dana Bojan je izgubio ne samo majku, već i sigurnost, toplinu i srce doma koje ga je držalo celog života. Porodica se nepovratno rasula, a tuga ga je pratila kao senka iz koje nije moglo da se pobegne. Njegovo srce počelo je sve češće da ga vuče prema Srbiji. Dolazio bi za Smederevsku jesen, za praznike, a vremenom i bez posebnog povoda, samo da oseti miris grada i korake po ulicama detinjstva, tražeći utehu koja nikada nije bila potpuna.
Konačan povratak dogodio se 2012. godine. Sa 35 godina ponovo je disao punim plućima na obali Dunava, osećajući mir i pripadnost koju nije mogao da pronađe nigde drugde. Radio je u pekari kao vozač i komercijalista, a kasnije se preselio u Beograd, gde je radio kao dispečer, tražeći svoje mesto i stabilnost. U braku je dobio ćerku koja danas ima devet godina, ali razvod 2024. godine ostavio je dubok trag tuge, istovremeno donoseći i novu snagu da nastavi dalje i gradi život na sopstvenim temeljima.

Danas Bojan radi za francusku kompaniju, a privatno se bavi keramikom, hobijem koji je prerastao u ozbiljan izvor zadovoljstva. Italiju nije zaboravio, ali kaže da se nikada ne bi vratio da živi tamo. Umesto toga, on dovodi Italijane u Srbiju, vodi ih kroz Smederevo, Golubac, Ram i Vojvodinu, pokazujući im lepote pejzaža i toplinu ljudi. Njegovi prijatelji iz Italije fascinirani su prirodom, običajima i gostoprimstvom naše zemlje.
„Za sve koji razmišljaju o povratku, život u Srbiji može biti lep i ispunjen, ali zahteva rad i istrajnost, kao i svuda. Razlika je u tome što ovde sve ima dublji smisao, jer si u svojoj zemlji, na svojoj zemlji. A to – dodaje Bojan – nema cenu.“
Pogled redakcije portala Srpski ugao
Bojanova priča pokazuje da dom nije samo mesto, već osećaj, mir koji nosiš u sebi, toplina koja te vraća i ljudi koji te prihvataju. Pripadnost i koreni daju životu pravi smisao, i često su vredniji od svega što svet može da ponudi.
Piše: Stefan Bogdanović



















