Zemun, 11. maj 1804. godine. Sa druge strane Dunava diže se gust dim. U odaji u kojoj je trebalo da bude sklopljen mir, Janko Katić naglo ustaje, sevne očima i tresne pesnicom o sto. Austrijskom generalu Geneju dobacuje da su Srbi prevareni, dok dahije pale kuće i pustoše narod. Zatim se okreće turskim izaslanicima i izaziva Kučuk-Aliju na megdan, pokazujući da za njega tog dana više nije bilo mesta ni za diplomatiju ni za strah.
Tako je završen zloglasni „mirovni“ sastanak u Zemunu, a Janko Katić ostao upamćen kao jedan od najhrabrijih i najdomišljatijih starešina Prvog srpskog ustanka. Rođen u Rogači pod Kosmajem, kao mlad je živeo u Beogradu kod sestre udate za Turčina, gde je savršeno naučio turski jezik. Kasnije se vratio na Kosmaj, a ustanak ga je zatekao spremnog i za sablju i za pregovore.
Savremenici su ga opisivali kao darovitog govornika, bistrog i snalažljivog starešinu, čoveka koji je znao da spoji hrabrost i razboritost. Upravo zbog poznavanja jezika i prilika postao je jedan od Karađorđevih najpouzdanijih ljudi. Na sastanku u Zemunu srpska delegacija pokušala je lukavstvom da pridobije austrijskog posrednika, ali mira nije moglo biti. Evropa je već bila u vihoru Napoleonovih ratova, a srpski ustanak vođen je u vremenu kada je malo ko bio spreman da zaista pomogne.
Janko Katić poginuo je 1806. godine, ubijen od starijeg Turčina koji se pretvarao da se predaje.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Priča o Janku Katiću podseća da srpsku istoriju nisu gradili samo najpoznatiji vođe, već i ljudi koji su, bez velike slave, nosili najveći teret borbe. On nije bio samo junak sablje, već i čovek pameti, jezika i političkog instinkta.
Piše: Nina Stojanović


