Rapalski sporazum, potpisan 12. novembra 1920. godine u italijanskom gradu Rapalu, označio je jedan od najtežih trenutaka u novijoj istoriji južnoslovenskih naroda.
Njime je između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca rešeno takozvano „Jadransko pitanje“, koje je godinama visilo nad mirovnim pregovorima posle Prvog svetskog rata.
Posle sloma Austrougarske i stvaranja nove južnoslovenske države, Italija je pokušala da proširi svoje granice na istočnu obalu Jadrana, pozivajući se na Londonski ugovor iz 1915. godine kojim su joj sile Antante, u zamenu za ulazak u rat, obećale teritorije naseljene Srbima, Slovencima i Hrvatima. Italijanska vojska je već odmah po završetku ratnih operacija okupirala čitav niz oblasti, a odnosi između dve strane postali su izuzetno napeti.
Dok su zapadne sile pokušavale da smire situaciju, Kraljevina SHS je bila pritisnuta sa svih strana – izmorena ratom, i sa blokiranim pristupom jadranskim lukama. Italijanski premijer Đovani Đoliti iskoristio je trenutak slabosti i pristao na pregovore koji su rezultirali potpisivanjem ugovora u Rapalu.
Tim sporazumom Italiji su pripali Gorica, Gradiška, deo Kranjske, cela Istra, Zadar, kao i ostrva Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac – ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara. Rijeka je proglašena nezavisnom državom pod nazivom Slobodna Država Rijeka, što je izazvalo revolt italijanskog nacionaliste Gabrijelea D’Anuncija, koji je čak objavio rat sopstvenoj zemlji.
Posledice su bile teške. Više od pola miliona Srba, Slovenaca i Hrvata našlo se van granica svoje nove države, izloženi sve žešćem pritisku i procesu nasilne italijanizacije – zatvaranju škola, zabranjivanju jezika i progonu nacionalne svesti.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Godine 1922. Benito Musolini dolazi na vlast i započinje fašistički teror nad našim narodom – nasilna italijanizacija, zabrane jezika i brisanje identiteta. Ta mržnja kasnije kulminira u Drugom svetskom ratu, genocidom i logorom kao u Jastrebarskom (NDH), namenjenim isključivo srpskoj deci.
Piše: Stefan Bogdanović
