Dimitrije Mita Avramović, istaknuti srpski slikar i pisac, figurira kao jedan od pionira romantizma u nacionalnom slikarstvu. Rođen 15. marta 1815. godine u Svetom Ivanu Šajkaškom, u tadašnjem Austrijskom carstvu, umetnik upravo danas dobija zasluženu pažnju povodom godišnjice rođenja. Put od Novog Sada do bečke Akademije odredio je slikarskim radom i istraživanjima usmerenim ka očuvanju istorije, vere i umetnosti srpskog naroda.
Rano iskazan talenat za crtanje pratile su godine usavršavanja, tokom kojih se izdržavao pomažući novosadskim molerima. Period studija u Beču, od 1836. do 1840. godine, obeležila je bliskost sa krugom Vuka Karadžića. Zahvaljujući toj vezi, dobio je preporuku za kneza Mihaila Obrenovića, čiji je prvi poznati portret izradio 1841. godine.
Dugogodišnji rad u Beogradu krunisalo je oslikavanje zidova i ikonostasa Saborne crkve između 1841. i 1845. godine. Njegov umetnički opus obuhvatio je i radove u Karađorđevoj crkvi u Topoli, manastiru Vrdnik, kao i u hramu u Futogu. Portreti Vuka Karadžića i Sime Milutinovića Sarajlije, uz kompoziciju „Apoteoza Lukijana Mušickog“, izdvajaju se kao najreprezentativnija dela njegovog stvaralaštva.
Istraživački duh vodio ga je kroz Srbiju i Svetu Goru, gde je proučavao manastire i stare rukopise, ostavljajući iza sebe knjige o Atosu i Hilandaru. Pisanjem tekstova o umetnosti i inicijativom za osnivanje prve slikarske škole, Avramović se postavio i kao začetnik srpske karikature. Preminuo je u Novom Sadu 1. marta 1855. godine, dok se njegova ostavština danas čuva u Narodnom muzeju u Beogradu i Galeriji Matice srpske.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Kroz spoj umetničkog dara i naučnog rada, Avramović je postavio temelje modernoj srpskoj kulturi. Njegov doprinos prevazilazi okvire slikarstva, ostavljajući trajni trag u očuvanju nacionalnog identiteta. Današnji jubilej prilika je da se iznova ukaže na značaj čuvara našeg duhovnog i vizuelnog nasleđa.
Piše: Stefan Boganović


