Špansko ostrvo Ibiza krajem aprila ulazi u novu, oštru fazu stambene krize gde je situacija za smeštaj postala neodrživa. Soba za jednu osobu, tačnije samo krevet za radnika, kreće od 800 evra, uz uslov da moraju unapred da plate svih šest meseci sezone. Usluga drastično pada, a zaposlenih ima sve manje, pa je narod bio prinuđen da se snalazi kako zna i ume da bi preživeo. Upravo zato su i nikla nelegalna naselja iz kojih lokalne vlasti sada, sa sudskim rešenjima, kreću u iseljenje oko 200 ljudi. Akcija počinje sa naseljima Joveria 21. aprila i Can Misses 29. aprila. Raščišćavanje se sprovodi pod izgovorom ugroženog javnog zdravlja, bezbednosti i zaštite životne sredine.
Pritisak na sistem raste, a uklanjanje kampova ne nudi trajno rešenje. Ljudi ne nestaju iz evidencije, samo menjaju lokaciju. Nova improvizovana utočišta niču već nakon nekoliko dana, dok nadležni otvoreno priznaju je da situacija van kontrole.
Većinu pogođenih čine radnici iz turističkog sektora koji više ne mogu da isprate visoke cene kirija. Vrednost nekretnina dostigla je nivo koji radnu snagu svesno gura u kamp prikolice, šatore i privremena skloništa. Turizam, kao motor ostrva, istovremeno je postao i glavni generator socijalnog problema.
Uslovi u tim naseljima su bedni, a život bez tekuće vode i sanitarija, gomile smeća i stalna pretnja od požara zbog improvizovanih kuhinja postali su svakodnevica.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Španski sistem nema rešenje za ljude koji Ibizu održavaju na turističkoj mapi sveta. Dok vlasti raščišćavaju teren, radnici bez kojih ostrvo ne može opstati postali su višak. Bez krova nad glavom za radnu snagu kriza se ne rešava, već samo seli sa jedne parcele na drugu.
Piše: Stefan Bogdanović


