Ponekad te u tuđini samo jedan zalogaj vrati pravo kući. Miris tek ispečene pite – onaj bogati, kremasti ukus kajmaka koji se topi sa svakim zalogajem, i odjednom si opet u bakinoj kuhinji za velikim drvenim stolom.
Za većinu Srba u dijaspori kajmak-pita kao i još stotine specijaliteta su mnogo više od običnog jela. To je ukus detinjstva. Ukus nedeljnog ručka kad se cela porodica okupi. Ukus slave, kad se sto prepuni, a svi traže još jedno parče. Ukus koji nas podseća ko smo i odakle smo, čak i kad smo hiljadama kilometara daleko.
Šta nam najviše nedostaje kad smo na drugoj strani sveta? Pravi kajmak – onaj gust, masan i slatkast. Domaći ajvar sa onim prepoznatljivim mirisom pečenih paprika. Sveži sir koji miriše na jutro sa sela. I one tanke, hrskave kore koje se samo u Srbiji prave baš kako treba.
U inostranstvu možeš da nađeš slične namirnice, ali retko kad one imaju onaj pravi ukus. Zato mnogi od nas postaju pravi kuvarski alhemičari – mešaju, probaju, dodaju malo ovoga, malo onoga, samo da bi taj zalogaj bar malo ličio na ono što pamtimo.
Hrana je jedan od najjačih delova našeg identiteta. Kad jedemo ono što smo jeli kao deca, mi zapravo ne hranimo samo telo, hranimo sećanje, pripadnost i korene. Svaki zalogaj srpskog jela je mala pobuna protiv zaborava. To je način da kažemo sebi i svojoj deci: „Mi smo odande. Tamo gde svaki obrok ima dušu.“
U tuđini, gde se sve oko nas menja – jezik, običaji, ritam života – hrana ostaje nešto što ostaje naše. Ona je veza sa otadžbinom koju niko ne može da nam uzme. Zato se i dalje peku pite za slavu, prave se sarme za Božić i mesi projara za nedelju. Ne samo da bismo jeli, već da bismo ostali svoji.
Piše: Stefan Bogdanović


