Svadbeni ručak kralja Aleksandra I i rumunske princeze Marije trebao je da simbolizuje jedinstvo naroda. Umesto toga, ušao je u anale kao scena kolektivne krađe escajga.
U zlatom ukrašenoj sali, dok je kralj držao govor o istorijskoj misiji, gosti su kako svedoči Milan Stojadinović, kasniji premijer i ekonomski moćnik – navalili na jelo i piće, ignorišući protokol. “Svatovi su pokrali pola escajga”, zapisao je iz izgnanstva u Argentini. Čovek koji se i sam obogatio se na funkciji, pred smrt je ogorčeno brojao viljuške nestale sa svadbe svog bivšeg vladara.
Kraljev govor inače, bio je posvećen dubokim simbolima: „Egipćani su jeli iz uživanja, Rimljani da pokažu moć, Francuzi da slave umnost, a mi — da se setimo Kosova, Golgote i ujedinjenja.“ Dok je govorio o duhovnom uzdizanju, oko njega su nestajale srebrne kašike.
Posle ručka, mladenci su prisustvovali vojnoj paradi i prijateljskoj fudbalskoj utakmici Jugoslavije i Rumunije. Pobedili su gosti, a rezultat se, kažu, znao unapred.
Uveče, kraljevski par je otputovao u Sloveniju. Na Bledu ih je dočekalo more ljudi, čamci, pesma i vatromet. Slike idile i narodne ljubavi obišle su svet, ali kašike ipak niko nije vratio.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Možda su viljuške nestale, ali u tome nije bilo zlobe. Ako je escajg zaista bio urezan grbom kraljevine, a verovatno jeste, onda su ljudi poneli uspomenu, ne plen. Taj gest više govori o našem mentalitetu nego o našoj pohlepi. Nismo krali iz gladi, ni iz zlobe, već iz želje da komadić istorije stavimo u džep. Za vitrine, za priču, za „bio sam tamo“. U zemlji gde se pamte pesme i ratovi, možda su i srebrne kašike jedan oblik sećanja.
Piše: Nina Stojanović


