Sveti velikomučenik Georgije, u narodu poznat kao Sveti Đorđe, vekovima predstavlja jedan od najsnažnijih simbola vere, hrabrosti i istrajnosti u pravoslavlju. Njegovo stradanje za Hrista, ali i čuda koja su pratila njegov život i posle smrti, učinila su ga jednim od najpoštovanijih svetitelja, ne samo među Srbima, već širom hrišćanskog sveta.
Rođen krajem trećeg veka u Kapadokiji, u uglednoj hrišćanskoj porodici, Georgije je rano ostao bez oca, koji je stradao za veru. Kao mladić odrastao je u Palestini, gde je stekao obrazovanje i vojničko umeće. Njegova hrabrost i sposobnost brzo su ga uzdigle u rimskoj vojsci, gde je stekao visoki čin i poverenje cara Dioklecijana.
Ipak, u vreme najvećih progona hrišćana, Georgije se nije pokolebao. Naprotiv, razdelio je svoje bogatstvo siromašnima i javno ispovedio veru u Hrista. Zbog toga je bio izložen stravičnim mukama, od okivanja, mučenja na točku, do trovanja i zatrpavanja u kreč. I pored svega, ostao je nepokolebljiv, što je zadivilo i uplašilo njegove mučitelje.
Njegovo stradanje završilo se pogubljenjem 303. godine, ali je njegova žrtva postala temelj snažne vere koji se brzo proširio kroz ceo hrišćanski svet. Ikonografija ga prikazuje kao vojnika na konju koji kopljem ubija aždaju – simbol pobede nad zlom i mnogoboštvom.
Kod srpskog naroda Sveti Đorđe zauzima posebno mesto. Đurđevdan, koji se slavi 6. maja, jedna je od najrasprostranjenijih slava, dok se Đurđic obeležava u znak prenosa njegovih moštiju. Brojni manastiri i crkve posvećeni su ovom svetitelju, a njegovo ime utkano je u narodnu tradiciju, pesme i običaje.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
U vremenu kada su iskušenja drugačija, ali ne i manja, lik Svetog Georgija podseća da vera nije reč, već čin. Njegova pobeda nije bila nad neprijateljima od krvi i mesa, već nad strahom, sumnjom i zlom i upravo zato ostaje večni uzor svakome ko traži snagu da ostane na putu istine.
Piše: Stefan Stojanović


