Zvuči kao scenario iz horor filma, ali u Francuskoj je moguće venčati se sa osobom koja je već preminula. I to nije rupa u zakonu, to je zvanična pravna procedura, poznata kao posthumni brak.
I sad dolazi najneobičniji deo: poslednju reč ne donosi sud, niti matičar, već lično predsednik države.
Ova mogućnost postoji zahvaljujući članu 171 francuskog građanskog zakonika. Prema tom pravilu, predsednik Republike može da odobri venčanje sa preminulom osobom, ali samo u izuzetnim, gotovo dramatičnim okolnostima. Zakon postoji da bi „ispravio nepravdu sudbine“, kada je smrt prekinula brak koji je praktično već bio dogovoren.
Ova praksa je dobila zamah posle katastrofe 1959. godine. Pucanje brane Malpase kod Frežusa odnelo je 423 života, a jedna žena je tražila da se uda za svog poginulog verenika, što je tadašnji predsednik Šarl de Gol i dozvolio. Nedugo zatim, zakon je i zvanično usvojen.
Da bi država Francuska uopšte razmatrala zahtev o posthumnom braku, moraju da se ispune strogi uslovi:
1. Moraju da postoje konkretni dokazi: zakazan datum venčanja, kupljene burme, objava veridbe, zajednički život… bilo šta što pokazuje da je brak bio planiran.
2. Moraju da postoje „ozbiljni razlozi i teške okolnosti”: zajedničko dete (rođeno ili na putu); iznenadna smrt (nesreća, rat, napad) ili dugogodišnja zajednica prekinuta tragedijom.
3. Na kraju, dosije ide do vrha države. Predsednik Francuske potpisuje dekret i tek tada brak postaje pravno moguć.
Ceremonija venčanja je gotovo sablasna. Umesto mladoženje ili mlade, koji su preminuli, često stoji njihova fotografija. Čita se predsednički dekret, a preživeli partner izgovara sudbonosno „da“.
U istom trenutku osoba postaje udata i udovica, u isto vreme – mladoženja i udovac.
U ovakvom braku bračni drug nema prava na nasledstvo i zajedničku imovinu. Čin je više moralno i simboličko priznanje ljubavi, nego pravni ugovor.
Posthumni brak u Francuskoj je retkost, tek nekoliko desetina slučajeva godišnje, i svaki nosi potresnu sudbinu jedne neostvarene, tragično prekinute ljubavi.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
U Francuskoj, koja važi za zemlju ljubavi, ona ni formalno ne prestaje kada život prestane.
Piše: Biljana Stepanović


