Svet muzike postao je bogatiji 30. aprila, kada se od 2012. godine obeležava Međunarodni dan džeza, koji je UNESCO proglasio na inicijativu legendarnog Herbija Hankoka. Današnji dan slavimo džez kao moćnu silu koja spaja narode, ruši predrasude i slavi slobodu izražavanja kroz improvizaciju.
Džez je rođen početkom 20. veka u Nju Orleansu, u mešavini afričkih ritmova, bluza, ragtimea i evropske harmonije. Iz siromašnih kvartova izrastao je u globalni simbol slobode i otpora. Već tridesetih i četrdesetih godina proširio se svetom, a UNESCO ga je 2011. godine prepoznao kao „univerzalni jezik tolerancije i mira“.
U Srbiji je džez stigao još dvadesetih godina prošlog veka, ali pravi bum doživeo je 1971. godine kada je u Beogradu održan Newport Jazz Festival – jedan od najznačajnijih u Evropi. Sam Djuk Elington otvorio je festival u Domu sindikata, a publika je te noći shvatila da džez može da zvuči i balkanski.
Od tada Beogradski džez festival (osnovan 1971.) postao je srpska džez kuća – jedan od najstarijih u Evropi. Tu su svirali Majls Dejvis, Ela Fitzgerald, Čik Korea, a domaći majstori poput Duška Gojkovića, Lale Kovačeva, Mileta Petrovića, Ane Popović i mnogih mlađih talenata uneli su u džez srpsku dušu, balkanske melodije i emociju koja se ne može sakriti.
Džez u Srbiji nije samo muzika – on je most između Istoka i Zapada, tradicije i modernog, tuge i radosti. Svakog 30. aprila klubovi, Dom omladine i festivali širom zemlje organizuju koncerte i podsećajući nas da prava sloboda nastaje kada slušamo jedni druge.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Džez nas uči da život, baš kao i solo deonica, nije uvek savršeno napisan, već da se najlepše stvara u trenutku, sa srcem i hrabrošću. Zato 30. april nije samo datum u kalendaru, već podsetnik da sloboda ima svoj ritam, a da taj ritam svira i u Srbiji.
Piše: Stefan Bogdanović


