U tišini banatskog sela Orlovata, pred crkvom Vavedenja Presvete Bogorodice, otkriva se jedinstveno svedočanstvo o umetnosti i narodu – ikonostas Uroša Predića, delo koje spaja večnost biblijskih likova sa licima običnih ljudi i pretvara svakodnevicu u istoriju.
Hram u Orlovatu nosi duboku ličnu i porodičnu priču velikog slikara. Na mestu današnje crkve nekada je službovao njegov otac Petar, a potom i brat Svetozar. Kada se Predić, već u poznim godinama, latio oslikavanja ikonostasa, to nije bio samo umetnički zadatak, već povratak korenima. U osmoj deceniji života, stvorio je delo koje se i danas smatra vrhuncem nenametljive lepote i majstorstva akademskog realizma.
Posebnu vrednost ovom ikonostasu daje način na koji su nastajali likovi svetaca. Pouzdano se zna da je u liku Svete Petke naslikao svoju majku, dok su apostoli i arhanđeli dobijali crte lica ljudi iz sela. Tako su orlovatskim ulicama, u tim godinama, „šetali“ Jakov, Petar, Pilat i arhangel Mihajlo –u likovima paora, zanatlija i običnih ljudi. Sa zidova crkve danas gledaju poznata, ali preobražena lica, stroga i sveta, a opet bliska i narodna.
Upravo u toj vezi između prolaznog i večnog leži snaga Predićevog dela. Lik berberina Gliše, koji je pod njegovom četkom postao apostol, ili kovača Šuce, koji je istovremeno potkivao konje i bio jedan od Hristovih sledbenika, svedoče o umetnikovom pogledu na svet gde je svetost prisutna u svakodnevnom životu.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Iako priznati umetnik i građanin sveta, Uroš Predić je po sopstvenoj želji sahranjen u Orlovatu, pored svojih roditelja. Kada je 11. februara 1953. godine preminuo, u svakoj kući u selu gorela je sveća. Narod pamti da je te noći Orlovat svetleo kao retko kada, kao da se, makar na tren, spojilo zemaljsko i nebesko.
Piše: Stefan Stojanović


