Sudbina Veselina Čajkanovića, rođenog na današnji dan 9. aprila 1881. godine, neraskidivo je povezala profesorsku katedru i ratno polje. Naučnik koji je kroz filologiju i etnologiju dešifrovao kodove predhrišćanske vere, uspeo je da u narodnoj tradiciji pronađe zaboravljene slojeve identiteta i trajno promeni način na koji vidimo sopstvenu prošlost.
Školovan u Lajpcigu i Minhenu, doktorirao je na antičkim poslovicama pre nego što je postao jedan od stubova Beogradskog univerziteta. Dok je prevodio Plauta, Tacita i Plutarha, neumorno je istraživao narodno predanje.
Ratni sukobi prekinuli su njegov rad, a kao dobrovoljac u Balkanskim ratovima i branilac Beograda 1915. prošao je albansku golgotu i preživeo tifus. Čak i u izbeglištvu u Bizerti, uređujući novine i pišući rečnike za vojnike, pokazao je nesalomiv duh, zbog čega je odlikovan Ordenom Belog orla i Legijom časti.
Povratak miru doneo mu je dekansku poziciju i bogatu karijeru sa više od 300 naučnih radova, uključujući kultne naslove „Mit i religija u Srba“ i „O srpskom vrhovnom bogu“.
Mirne godine na Senjaku prekinuo je politički progon 1945. godine, kada je izbačen sa Univerziteta. Čovek koji je nauci dao sve, proglašen je nepoželjnim i odbačen od zajednice kojoj je služio. Slomljen nepravdom, preminuo je 6. avgusta 1946. godine, a na večni počinak ispraćen je u potpunoj tišini, bez javnih počasti.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Njegova zaostavština danas oživljava kroz slavu, svadbene rituale i naročito Badnjak, u kome je prepoznao drevni kult predaka i sveto drvo Staroslovena. Ovi običaji ostaju živi dokaz dubokog kontinuiteta narodne tradicije, onako kako ih je Čajkanović prvi put naučno definisao i sačuvao od zaborava.
Piše: Stefan Bogdanović


