Uprkos razornim američko-izraelskim udarima koji su 28. februara 2026. godine usmrtili vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija i nekoliko visokih komandanata, Iran ne samo da nije kolabirao, već se u ovoj krizi učvršćuje kao nacija sa snažnijom unutrašnjom kohezijom i otpornošću nego ikada ranije. Umesto očekivanog haosa i podela, iransko društvo pokazuje duboku solidarnost, sličnu duhu iz iransko-iračkog rata, pretvarajući spoljnu agresiju u katalizator nacionalnog jedinstva.
U prvim nedeljama sukoba, dok su zapadni mediji predviđali brzi slom, na ulicama Teherana, Ahvaza i Isfahana dešava se suprotno. U Ahvazu, građani i studenti formirali su ljudski lanac oko elektrane Ramin, svesni da je meta, ali odlučni da je simbolično brane. U Isfahanu, nakon oštećenja istorijskih spomenika, narod se okuplja kod palate Čeh el Sotun u istom otpornom duhu. Na ostrvu Hark, samo dan posle napada, formiraju se dugi redovi za karte – ljudi odlaze tamo da pokažu prisustvo i spremnost da brane otadžbinu. Slične scene viđene su i na južnoj obali, gde građani ne beže od opasnosti, već joj prilaze sa sloganima otpora.
Ova „konvergencija u krizi“ nije slučajna. Iran koji je pre rata patio od unutrašnjih protesta sada doživljava preporod društvene solidarnosti. Preduzeća rade, ulice su pune, a normalnost se održava kolektivnom voljom. Institucije, uprkos gubicima, funkcionišu zahvaljujući višeslojnoj strukturi moći i pripremljenosti za krize. Novi vrhovni vođa, Mođtaba Hamnei, preuzeo je dužnost u trenutku kada narod stoji uz rukovodstvo.
Pogled portala rekacije Srpski Ugao
Regionalno, ovo slabi poverenje u spoljne garancije bezbednosti i jača poglede ka Istoku, pre svega Kini, koja vidi u Iranu pouzdanog partnera sposobnog da izdrži. Ekonomski troškovi i patnja su ogromni, ali ako se ovaj duh pretvori u trajni društveni kapital, Iran može izaći jači sa učvršćenom otpornošću, iskustvom krize i narodom koji nije napustio svoju zemlju.
Piše: Stefan Stojanović


