Prema crkvenom predanju, ikona je pronađena 1295. godine u šumama kod Kurska, na obali reke Tuskar, gde je jedan lovac iz Rilska ugledao svetinju kod korena drveta. U trenutku njenog podizanja potekao je izvor vode, što je odmah protumačeno kao čudo. Ikona je preneta u Rilsk, gde je, prema zapisu, knez Vasilije Šemjak nakon pokajanja pred njom povratio vid i u znak zahvalnosti podigao joj je hram.
Ipak, ikona se više puta čudesno vraćala na mesto svog prvobitnog javljanja, zbog čega je tu najpre podignuta kapela, a potom i manastir. Tokom tatarskih upada svetinja je bila oštećena i rasečena, ali su njeni delovi, prema predanju, pronađeni i ponovo se sjedinili, što je dodatno učvrstilo veru naroda u njenu čudotvornu moć.
Krajem XVI veka, po nalogu cara Fjodora Ivanoviča, ikona je preneta u Moskvu, gde je bogato ukrašena, a zatim vraćena u Korensku pustinju, gde postaje središte hodočašća. Tokom narednih vekova smatrana je zaštitnicom Kurska, naročito u vreme ratova i opsada, kada su vernici svedočili o njenoj pomoći i zastupništvu.
Posebno mesto u narodnoj pobožnosti zauzima krstni hod kojim se ikona svake godine prenosi iz Kurska do mesta njenog javljanja, okupljajući veliki broj vernika. Ovaj običaj svedoči o trajnoj duhovnoj vezi između naroda i svetinje.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Kursko-korenska ikona vremenom je postala i jedna od najznačajnijih svetinja ruskog rasejanja, prateći verni narod u emigraciji i čuvajući identitet i veru daleko od otadžbine. Njeno izobraženje, sa Bogomajkom u molitvenom stavu i Hristom u naručju, ostaje snažan simbol nade, zaštite i duhovnog jedinstva pravoslavnih vernika.
Piše: Stefan Stojanović


