Na padinama Vidliča, u selu Izatovci kod Dimitrovgrada i danas živi sećanje na manastir Izatovac, jednu od onih tihih, ali duboko ukorenjenih svetinja koje svedoče o istrajnosti pravoslavne vere i narodnog pamćenja u pograničnim krajevima Srbije. Kako izvor prenosi, ovaj manastir, koji pripada Eparhiji niškoj Srpske pravoslavne crkve, podignut je ili obnovljen 1841. godine, a iako je vreme ostavilo teške tragove na njegovim zidinama, duhovni značaj ovog mesta nije ugašen.
Kako izvor izveštava, po predanju je manastir, poznat i kao Sveti Ranđel, podigao majstor Kole iz sela Boljev Dol, nakon završetka zidanja manastira Svetih Kirika i Julite u Smilovcima. Uz hram su nekada bili podignuti konaci i ekonomske zgrade u kojima su živeli monasi, a manastirski kompleks bio je mnogo više od običnog verskog zdanja, bio je središte duhovnog, prosvetnog i narodnog života ovog kraja. U pregledima crkava Eparhije niške zabeleženo je da je manastir raspolagao velikim zemljišnim posedom i da je u njemu radila prva škola u ovom kraju, što dodatno potvrđuje njegov značaj za lokalno stanovništvo.
Prema istom izvoru, crkva je bila velika i reprezentativna građevina sa osmostranim kubetom i prostranom pripratom, dok su konaci bili ukrašeni drvenim čardacima u duborezu, što svedoči o lepoti i umeću tadašnjih neimara. Iako je hram vremenom napukao i konačno se srušio u zemljotresu koji je pogodio ove krajeve krajem treće decenije prošlog veka, svetinja nije potpuno nestala. Posle Drugog svetskog rata kamen sa porušene crkve raznet je, ali je sačuvana priprata u kojoj se, kako izvor prenosi i danas obavljaju bogosluženja. Upravo u tome leži posebna snaga Izatovca u činjenici da nije opstao samo kao ruševina prošlosti, već kao mesto živog duhovnog trajanja.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Manastir Izatovac podseća da se najveća snaga srpskog duhovnog nasleđa ne meri samo veličinom sačuvanih zidina, već istrajnošću svetinje u narodu. Zato Izatovac nije samo svedočanstvo prošlosti, već i potvrda da duhovna vertikala Srbije traje i onda kada je kamena ostalo malo.
Piše: Nina Stojanović


