Vranje je dalo Кoštanu i Mitka, a stari Prizren Sultanu Petrović – Dilber Tutu Jorgušovu, čija su lepota, ljubavna razočarenja i sreća opevani u pesmama i ostali su da se prenose od vremena kad je bila devojčurak, a rođena je 1874. godine, pa do današnjih dana i to ne samo među Prizrencima.
Profesor Učiteljske škole u Prizrenu dr Kontantin Kostić je krajem sedamdesetih godina prošlog veka, u kraćoj biografiji ove prizrenske lepotice, naveo da da je rođena u kući nožara Jorguša Petrovića, u prizrenskoj Potkaljaji, a da je na rođenju dobila ime Sultana Tuta.
Nije bilo veselja u Prizrenu do 1999. a da se nije zapevalo o Dilber Tuti, napisana je i drama o njenom životu, nedavno i roman. Prizrenci je ne zaboravljaju ni u izgnanstvu za ovih 25 godina, pa je pesma o Dilber Tuti
(Zanosnoj Tuti) kad se prevede sa turskog i dalje sastavni deo repertoara na svadbama, slavama ,
rođendanima i drugim veseljima, isto kao što je „Žal za mlados“ među Vranjancima.
Pesmu „Razbole se Dilber Tuta“ maestralno je otpevao i legendarni majstor narodne pesme i sevdalinki Safet Isović, zatim Vaislija Radojičić, Snežana Đurišić, Brankica Vasić- Vasilisa, kao i Dilber Tuta Prizrenka, dok je instrumental pesme na nivo visoke umetnosti doveo maestro harmonike Ljubiša Pavković.
– Legenda o prizrenskoj lepotici bila je inspiracija za dve pesme. Obe je zabeležio Miodrag Vasiljević, prof. Muzičke akademije u Beogradu. Prvu pesmu: Ej, u Prizrenu zelena jabuka (…pod jabuku Tuta Jorgušova…) zabeležio je od Ljube Stojkovića, službenika Borskog rudnika, rodom iz Prizrena. Drugu pesmu „Razbole se dilber Tuta“ napisao je takođe nepoznati autor, u poslednjojndeceniji 19. veka, kada je Tuti bilo između šesnaest i devetnaest godina. Pesma je doživela više tekstualnih verzija – priča za Srpski ugao Lela Marković,nknjiževnica iz Prizrena.
Ona je detaljno istraživala priču o detaljima iz života Dilber Tute , a nedavno je svojim Prizrencima darovala u koricama sve one usmeno i poneke napisane, kao i legende o njihovojn najpoznatijoj lepotici promenljive sudbine, Sultani Petrović – Dilber Tuti.
– Кada je Tutina jetrva, Božana Đurđević počela da najavljuje da će njihovu lepoticu isprositi neki Tetovac, braća Đurđevići Micini preduhitriše Tetovce i isprosiše Tutu za svog lepog i stasitog brata Lazu, grnčara. U braku sa Lazom, Tuta je provela tridesetak godina. Dece nisu imali, međutim, Tuta je volela i milovala decu i unuke svoja tri devera – kaže Lela Marković i dodaje::
– Njena jetrva je kasnije prepričavala da Tutu, i kao udatu ženu, temperament nije napuštao. Vodila je računa o svom izgledu, negovala se, prijalo joj je da je gledaju, da joj se dive i o njoj govore. Кada bi o Đurđevdanu Tutine drugarice, ljuljajući se u sokaku na ljuljašci, pevale pesmu „Razbole se dilber Tuta“, ona je gordo komentarisala: „Neka pojev! Bila sm lepa, pa imav zašto da pojev!“
Zanimljiva je i dalja sudbina Dilber Tute. Njen suprug Laza se upokojio 1928. godine. Nekoliko godina kasnije, u svojoj 59. godini, Tuta je zauvek napustila Prizren, a u dobrim godinama , pogotovu za to vreme, preudala se 1933. g. za Mileta Jovanovića Bošnjaka, kožarskog trgovca iz Tetova.
U novoj sredini, Tuta je veoma lepo primljena, a zatekla je četiri pastorka, koje je svojim šarmom i dobrom dušom osvojila, kao i druge ukućane.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
– Zanimljiv je podatak da je njena jetrva Blagunja iz Tetova u mladosti takođe ,kao i Tuta, dobila pesmu: Blagunjo, dejče Požaranjče! Otvori mi džamli pendžer, Sakam da te vidam jas… Кad bi se sastale, ponosno bi pevale
naizmenično svoje pesme. Tako su poslednje godine života Tuti protekle veselo i u pesmi. Кrajem 1951.g. upokojio se i drugi muž Mile a ubrzo za njim, 12. juna 1952. godine, upokojila se i Tuta. Do kraja života se oblačila „po prizrenski“. U prizrenskoj nošnji su je sahranili.
Siniša Kostić



