Kompanija Santa Marija, poznata po začinima i mešavinama za takose, saopštila je 27. januara 2026. da zatvara fabriku i kancelarije u Melndalu kod Geteborga i kompletnu proizvodnju seli u Estoniju. Svim 105 zaposlenih uručena su rešenja o otkazu, dok će u Švedskoj ostati samo sektor prodaje i marketinga. Kao razlog navode se „rastući troškovi proizvodnje koji ugrožavaju profitabilnost“. Vest su preneli švedski mediji Omni, Geteborgs-Posten i SVT, pozivajući se na saopštenje kompanije Paulig, vlasnika brenda Santa Marija.
Odluka nije iznenađenje, već ilustracija savremene korporativne prakse: kada plate, porezi i regulative postanu „previsoki“, proizvodnja se bez mnogo dileme seli tamo gde su troškovi manji. Švedska, koja se decenijama predstavljala kao uzor socijalne države, visokih plata i snažne zaštite radnika, ostaje bez realne industrijske osnove. Umesto ulaganja u konkurentnost domaće proizvodnje, kompanije biraju preseljenje u istočnu Evropu, gde su poreski uslovi povoljniji. Tako Švedska zadržava kancelarije i marketing, dok stvarni rad i dodata vrednost odlaze drugima.
Sindikat Livs oštro je reagovao, nazivajući zatvaranje fabrike sramotnim udarcem za radnike i lokalnu zajednicu. Porodice u Melndalu ostaju bez sigurnih prihoda, a grad bez industrije koja je decenijama punila lokalni budžet. Generalna direktorka Lenita Ingelin tvrdi da je preseljenje „nužno za dugoročnu konkurentnost“, ali iza te fraze stoji jednostavna računica profita. U praksi, konkurentnost se meri isključivo smanjenjem troškova, dok se socijalna odgovornost gura u drugi plan.
Paralela se nameće sama od sebe. U Švedskoj fabrike zatvaraju, a u Srbiji se poslednjih godina otvaraju novi proizvodni pogoni od prehrambene industrije do auto-delova i elektronskih komponenti. Investitori dolaze jer Srbija zauzima centralnu poziciju na Balkanu, tehnički kadar (mašinstvo, elektrotehnika, IT, proizvodnja) je odlično obučen, dostupne su direktne subvencije po radnom mestu. Srbija nije članica EU, ali sarađuje sa svima, i otvorena je i za zapadne i za istočne investitore.
U srpskoj javnosti i dalje postoji uvreženo mišljenje da je Švedska sinonim za sigurnost i blagostanje, ali stvarnost je znatno složenija. Iza imidža uređenog društva kriju se male penzije u odnosu na troškove života, plate koje inflacija nagriza iz meseca u mesec, i sve veći broj ljudi koji ostaju bez posla zbog zatvaranja pogona.
Inflacija u Švedskoj pojela je dobar deo onoga što se u Srbiji i dalje doživljava kao „visoke plate“. Računi za struju, hranu i stanovanje rastu brže od primanja, a socijalna sigurnost više nije onakva kakvom se predstavlja u turističkim brošurama. Zatvaranje fabrike u Melndalu samo je još jedan dokaz da ni sever Evrope nije imun na procese deindustrijalizacije i gubitka radnih mesta.
Ovo nije izolovan slučaj. U poslednjih deset godina Švedska je izgubila niz proizvodnih pogona, od prehrambene industrije do tekstila i prerade drveta. Svaki put objašnjenje je isto – „troškovi su previsoki“. Posledice međutim, snose obični ljudi, lokalne zajednice i budžeti koji treba da finansiraju sistem koji se polako urušava.
Pogled redakcije portala Srpski Ugao
Zatvaranje fabrike Santa Marije razotkriva mit o Švedskoj stabilnosti. Dok se javno govori o socijalnoj pravdi i održivosti, kapital se povlači čim računi prestanu da se uklapaju. Istovremeno, zemlje na periferiji postaju nova proizvodna baza, dok se na Zapadu gube radna mesta i sigurnost. Švedska više nije nedodirljiva bajka, već upozorenje da nijedan sistem ne opstaje ako se proizvodnja i rad gurnu u stranu zarad profita.
Piše: Stefan Stojanović


